A part of my book wrote:Stisnem šake i nastavim dalje hodati. Čudno. Osjećala sam tlo pod nogama i zrak pod rukama.
Odjednom nešto šušne i padne. Namrštim se i koraknem još jednom. Jedan dječak mojih godina bio je ispred mene na tlu. Otvorio je širom oči, kao da je bio uhvaćen u nečemu.
-Tko si ti?- upitao je kako je išao unazad.
Tu sam se našla zbunjena. Vidi me? Zar me ljudi ne mogu vidjeti? Ili je ovo još jedan zbunjeni anđeo?
Namršteno i uplašeno pogledam u nepoznatog dječaka koji se polako ustao. Šali li se to netko sa mnom?
-Tko si ti i što tražiš ovdje?- upitao je još jednom, ovaj put jačim glasom.
Kada se ispravio, shvatila sam da je stariji od mene možda godinu dana. Očistio je prljavštinu sa svoje majice u par poteza rukom.
Pogledam u svoje ruke i osjetim blagu bol u glavi. Nisu više bile polu-prozirne. Oprezno pogledam u njega, oklijevajući da kažem išta. Nesigurno okrenem glavu u svim smjerovima, te natrag u njega.
-Ti me vidiš?- upitam oprezno. Nisam ni znala čemu sam se nadala.
-Zar ne bih trebao?- podigne obrvu, ne znajući bi li se trebao nasmijati.
Situacija je bila vrlo napeta, a misli su mi prolazile kroz glavu sto na sat. Što se dogodilo? Jesam li nešto propustila?
Pogledam u njegove oči. Ne razumijem. Kako me vidi? Zašto? Otkada ovako hodam? Odjednom me jedna informacija udari u glavu. Ta jedna jako bitna činjenica.
Kontakt s rajem. Nema ga više.
Užasnuto stavim ruku na široko otvorena usta. Oči gotovo da mi nisu ispale. Morala sam se suzdržati. Ne vrisnuti. Ne paničariti.
Users browsing this forum: No registered users and 0 guests